Poznato je da mnoge epizode depresije prolaze spontano, same od sebe.  Ivo Andrić, u jednoj svojoj pripovetki, kaže:

…“mnogomu od nas je potrebna samo dobra reč bliska čoveka. Treba govoriti, jer je ćutanje lenjost i kukavičluk, i truje odnose među ljudima.“

Neki ljudi nisu ni svesni da su bili depresivni. Oni koji shvate da su zapali u depresiju često pokušavaju da se sami  izbore sa depresijom i u tome mogu uspeti. Poznati pisac, Vilijam Stajron, dugo nije bio svestan da je depresivan. U svojoj knjizi, „Vidik tame“, detaljno je opisao razvoj svoje teške depresije i lečenje koje je usledilo. Zbog velike patnje koju je trpeo i nemogućnosti da se odupire svojim suicidalnim idejama, prihvatio je bolničko lečenje.  Uspešno je lečen antidepresivnim lekovima i psihoterapijom. Teške depresije se i u današnje vreme leče antidepresivima, uz psihoterapiju, samo što su savremeni antidepresivi raznovrsniji po mehanizmu delovanja i  imaju manje nuspojava. Bolničko lečenje može se izbeći ako se na vreme zatraži pomoć psihijatra.


Za razliku od teških oblika depresije, blage depresije i veći broj umerenih depresija mogu se lečiti samo psihoterapijom, bez uzimanja antidepresivnih lekova.
Uz različite psihoterapijske metode (individualne ili grupne), može se pokušati sa uzimanjem nekih supstanci koje ne spadaju u grupu antidepresivnih lekova, a ipak deluju antidepresivno. To su:
Omega 3 (1-2 grama dnevno), SaMe (S-adenozil metionin, tablete, 800-1600 mg dnevno, podeljeno u više doza, uz jelo, 2-8 nedelja), folna kiselina (tablete, 1mg dnevno). Do nedavno se puno upotrebljavao kantarion, ali prema novim istraživanjima ne preporučuje se više u lečenju depresija.
Veoma su delotvorne svakodnevne, jutarnje šetnje, u trajanju od 60 minuta (terapija prirodnim svetlom).
Jedan od najvažnijih koraka, koji treba preduzeti, je strukturisana fizička aktivnost (u grupi ili individualno, pod nadzorom stučnog lica). Redovnim fizičkim vežbanjem, najmanje 3 puta nedeljno po 45-60 minuta, postižu se odlični rezultati.
Kod žena je depresija često udružena sa gojaznošću. U takvim slučajevima najbolje rezultate daje rekreativna metoda Cycling.
Joga, Tai Chi, Pilates  i  druge slične metode, primenjuju se kao pomoćne metode u lečenju lakših depresija.

Ljudi skloni depresiji treba da nauče što više o prirodi depresije, da bi započeli borbu protiv depresije.
Ako je sklonost ka depresiji nastala u detinjstvu, što je najčešći slučaj, takva deca postaju preosetljiva (hipersenzitivna) i u daljem toku života svaki svoj neuspeh, ili gubitak nekoga ili nečega, doživljavaju jako teško, skoro katastrofalno. Zbog toga se kod njih pojačavaju osećanja inferiornosti, nedostatka samopoštovanja, bespomoćnosti, beznadežnosti, ozlojeđenosti i krivice. Kod njih je ljubav prema roditeljima preopterećena agresijom (više nesvesnom nego svesnom) i  kasnije u životu nisu u stanju da vole druge osobe, iako su uvek „gladna ljubavi“ i osećaju neodoljivu potrebu da se osećaju voljenim i prihvaćenim. Njihova ljubav prema drugim osobama je ambivalentna (mržnja koegzistira s ljubavlju), isto kao što je bila ljubav prema roditeljima.

Nisu sve depresivne ličnosti iste. Manji broj ljudi sa depresivnom ličnošću bori se protiv depresije povećanom aktivnošću i u tome uglavnom uspevaju, mada nisu svesni da je njihova stalna aktivnost, u suštini, odbrana od depresije. Većina ljudi sa depresivnom ličnošću  pripada takozvanoj pasivnoj, zavisnoj grupi. Ljudi iz te grupe češće traže pomoć psihijatra.
Ljudi koji su počeli borbu sa depresijom uz pomoć psihoterapeuta, mogu izmeniti negativan stav prema sebi i podići samopoštovanje na viši nivo, umesto što se pretežno osećaju inferiorno, bespomoćno, beznadežno i ozlojeđeno, kao gubitnici koji stalno trpe poraze. Oni najčešće potiskuju svoju agresivnost prema drugim osobama. Zbog toga, u kontaktima s ljudima, pokušavaju da budu „dobri i prijatni“, ali se  istovremeno lišavaju pozitivnih strana agresivnosti, koja je svakom čoveku neophodna da se bolje probija kroz život. To ih čini pretežno pasivnim i zavisnim od drugih ljudi. Potisnutu ljutnju često okreću prema sebi, uz osećaj krivice, samooptuživanje i samopotcenjivanje. U toku psihoterapijskog procesa mogu postati svesni svoje potisnute agresivnosti  i mogu naučiti da je transformišu u takozvanu pozitivnu, konstruktivnu agresivnost, čime oslobađaju aktivni i nezavisni deo svoje ličnosti. Konstruktivna agresivnost im omogućava da postanu aktivniji i prodorniji u životu, da lakše donose odluke, da se lakše suprotstavljaju drugim osobama (kada je to potrebno), da preuzmu vođstvo (ako je to potrebno), da se bolje snalaze u životu, da lakše dođu do zadovoljstava  i da lakše postižu uspehe.
Depresivni ljudi često sumnjaju u svoju moć da utiču na tok događaja i zato su skloni pasivnoj ulozi u životu, lako „dižu ruke“ od ulaganja većeg napora da dođu do nekog cilja, ponekad se čak „prepuštaju sudbini“. Zato se moraju uveriti da imaju moć, isto kao i drugi ljudi, da utiču na tok događaja, da njihovi napori  mogu dati zadovoljavajuće rezultate ako su dovoljno aktivni (a ne pasivni, kao što su bili tokom većeg dela svog života). U tom smislu, potrebno je da nauče kako da promene način života i postanu trajno aktivni u nalaženju dostupnih životnih zadovoljstava, a takođe i da izgrade optimistički pogled na život, da bi se lakše nosili sa životnim nevoljama.